Knjige

Pokušat ću izbjeći standardne lamentacije koje se javljaju u svim tekstovima posvećenima žanrovskoj književnosti. Prvenstveno zbog toga što me žanrovska obilježenost nimalo ne zanima u recepciji nekoga teksta. Premda sustav kodova prisutnih u svakom žanrovskom tekstu ponešto govori o njegovim piscima i čitateljima,  kao i o razumijevanju svijeta izvan teksta, njihovo detektiranje i kritička obrada spada među zadatke književne historiografije. Beskonačne i zamršene rasprave o prirodi žanrovske književnosti, kolikogod plodonosne bile, u svijesti čitatelja koji od knjige zahtijeva samo dobru pripovijest, ne predstavljaju ništa doli smetnju. Dakako, publici koja određenu vrstu žanrovske književnost doživljava kao jedini legitiman modus pripovijedanja, ovakve rasprave nipošto nisu besmislene, no ovaj tekst ionako nije namijenjen njoj, stoga što ne namjeravam govoriti o Zmijama Nikonimora kao o dobrom fantasy romanu, već namjeravam o njoj govoriti kao o dobroj knjizi. Neka zasad ostane neodgovoreno pitanje postoji li kakva značajnija epistemološka kategorija koja bi odvojila ove dvije kategorije jednu od druge.

Ipak, kolikogod se nastojao odvojiti od žanrovskog percipiranja knjige koju imam pred sobom, za njen kratak opis nužno je poslužiti se nekim općim mjestima. Sanja Lovrenčić nipošto nije nepoznata autorica, niti kakav diletant koji je odlučio objaviti svoj prvijenac u žanrovskim vodama vodeći se implicitnom teorijom kako u njima sve prolazi. Zmije Nikonimora jesu netipičan proizvod unutar njenog opusa, no u njima je i prelako detektirati sposobnog pripovjedača/pripovjedačicu koji se unutar teksta snalazi kao riba u vodi. Samosvjesno baratanje strukturama žanra, pomoću kojih se ovaj roman i smješta u žanrovsku književnost, pokazuje nam autoricu kao osobu koja zna što radi, osobu koja samosvjesno odabire fantasy model kako bi pomoću njega pripovijedala o stvarima koje su joj u domeni "visoke književnosti" uglavnom nedostupne. Otvarajući knjigu čitatelj ulazi u izmaštani svijet koji svojom geografskom rasprostranjenošću pomalo podsjeća na europski kontinent. Kao i svaki fantasy koji drži do sebe, tako i ovaj na uvodnim stranicama iznosi karu svijeta, nastavljajući se tako na Tolkien/Kay ikonografiju alegorijskih svjetova koji, citirajući Pullmana, koji prikazuju univerzum koji će se na mahove učinit poznatim. Tajna znanja, magija, sukob tehno-znanstvene i prirodne paradigme, nepoznati napadač koji predstavlja prijetnju ustanovljenom poretku i potraga za izgubljenom domovinom mira i sreće, ostali su narativni elementi koji ovu knjigu smještaju u bogatu tradiciju žanrovskog pripovijedanja. Kroz tristotinjak stranica nečega što je zamišljeno kao trilogija, pratimo doživljaje Arna i Tisye, njihovu sadašnjost ispunjenu nesigurnošću kao i njihovu prošlost, obilježenu sintagmom zlatne doline, prošlost koja nas uvodi u svijet Nikonimora i objašnjava nam sile (kako političke tako i one natprirodne) koje njime upravljaju. Prvih nekoliko poglavlja obavještava nas kako pred nama nije odvjetak epske književnosti zamaskiran u pripovjedni tekst. Likovi (pogotovo oni ženski) pribjegavaju introspektivnim solilokvijima, regresijama u prošlost, pomoću kojih čitav tekst dobiva meditativnu patinu i ne dopušta da ga se čita kao herojsku epopeju sa jasnim podjelama između dobra i zla. Štoviše, o svijetu Nikonimora gotovo da i ne dobivamo nikakvu jasnu ili relevantnu informaciju. Isti nam je prikazan isključivo preko emotivno vezanih pripovjedača, navodeći nas da sumnjamo svakoj izgovorenoj riječi, ili barem da primamo takve iskaze sa ironičnim odmakom, smatrajući kako smo sa svakom instancom objektivnog pripovijedanja odavno raskrstili. Preko mreže takvih iskaza, postaje nam jasno kako svijet Nikonimora nije jednodimenzionalno, plošno mjesto na kojem se sukobljavaju poznati politički diskursi, već je riječ o semantički pregnantnom okviru koji dopušta istovremeno postojanje svih suprotstavljenih pozicija . Riječ je o svijetu koji nije upoznat sa fenomenom velikih pripovijesti (napredak, socijalizam, kapitalizam, industrijska revolucija,...) te se rukovodi nečim što nalikuje budističkom razumijevanju vremena i povijesti. Nametanje vlastitog diskursa, koje provode neki likovi unutar djela, doživljava se kao nepotrebna agresija unutar savršeno funkcionirajućeg mehanizma, agresija koja će s vremenom (u skladu s epistemološkom slikom Nikonimora) biti apsorbirana i učinjena bezopasnom. Ipak, šira slika Nikonimora koja bi se bavila smjenom epoha, unutar prve knjige tek je naznačena. Nepoznati neprijatelj prijeti s granica,    povremene bitke i pripadajuća im klanja još se uvijek odvijaju na neimenovanim poljanama, a čitava situacija svojom retorikom podsjeća na ružan san iz kojega se nije moguće probuditi.

Dakako, ovako rano u trilogiji ne možemo znati kamo Sanja Lovrenčić smjera, niti dane odnose možemo iole plauzibilno apstrahirati iz poznate žanrovske strukture nepoznatog neprijatelja koji napada uređene granice. Putovi interpretacije, bez dodatnih informacija, još uvijek su preotvoreni i ne mogu nas odvesti nikakvom znakovitom cilju. To zapravo znači da moramo odustati od razumijevanja makroekonomije svijeta i usmjeriti se na njegovu mikroekonomiju, što je put koji nam nameće sam tekst.

Arne i Tisya, glavni likovi ove pripovijesti ne vitlaju sabljama niti oko pasa nose glave svojih poraženih neprijatelja. Unutar konteksta Nikonimora, koji se prezentira kao svijet opterećen diskursom pripadnosti i očuvanja tradicije, njih dvoje funkcioniraju kao odmetnuti individualci. Ipak, svijet Nikonimora dovoljno je porozan kako bi mogao u sebe primiti i relativno nekorisna zanimanja (nekorisna, dakako, iz proizvodne perspektive). Dok je Arnea sudbina navukla na put graditelja (u smislu arhitekture kao umjetnosti, ne tek pukog građevinarskog zanata), Tisyju je obdarila znatiželjnim umom i gotovo magijskom sposobnošću sviranja raznoraznih instrumenata. Dok je Arne relativno nezanimljiv lik, kojega određuje tek ljubav prema graditeljstvu i određena mrzovolja prema svemu što nema veze s gradilištem, Tisyja pruža mnogo nijansi nad kojima se pozorni čitatelj može zaustaviti. Funkcionirajući u isto vrijeme kao pripadnik tradicije, čuvar ognjišta i zaboravljenih nikonimorskih znanja, s druge strane Tisya nemirni i zapitkivački duh predstavlja nadolazeće doba i stvaralački potencijal novoga svijeta. Na opreci muško/žensko predstavljenoj pomoću opreke razaranje/stvaranje, gradi se pomalo šablonska slika tekstualnog univerzuma (Ova opreka sama za sebe bila bi dovoljan poticaj za iščitavanje ovoga djela pomoću metodologije rodnih studija). Odbijajući zauzeti svoje mjesto unutar ove binarne opozicije, Arne postaje gotovo transvestitskom figurom, figurom koja od sebe odbija zadane paradigme, nastojeći se izolirati unutar svijeta kojeg je stvorio vlastitim rukama. Dok i Tisya i Arne perpetuiraju sustav kojih ih je iznjedrio, ponavljajući njegove rituale u socijalnoj interakciji, njihove nemirne misli i opća nezainteresiranost za sudbinu svijeta (činjenica koje ni sami nisu u potpunosti svjesni) čini od njih anarhističke pojedince bez jasnih spoznajnih parametara – djelatne aktere koji svim svojim sposobnostima unatoč, još uvijek nisu dovoljno odrasli. Zmije Nikonimora ne pružaju nikakve završne misli o njihovim sudbinama, te su zbog toga i njihove uloge tek naznačene, te je za očekivati kako će se njihova sudbina, kao i ona epohalna, u potpunosti otkriti tek u daljnjim djelima.

Zmije Nikonimora zanimljiva su knjiga, kako na jezičnoj, tako i na tematskoj razini, knjiga čiji ćemo potencijal promašiti ako je budemo promatrali isključivo iz žanrovske perspektive. Ono čemu se radujemo i zbog čega nestrpljivo iščekujemo novi nastavak nije odgovor na pitanje što će biti s Arnom, Tisyom i Nikonimorom (premda knjiga završava zadovoljavajućim cliffhangerom), već nas zanima što će Sanja Lovrenčić napraviti sa svojim likovima. Tek u trenutku kad nam Zmije Nikonimora budu dostupne kao dovršena i zaokružena cjelina, moći ćemo u potpunosti suditi o estetskoj vrijednosti čitavog djela i njegovom mjestu unutar hrvatske književnosti. Do tada se moramo zadovoljiti relativno jednostavnom preporukom koja u biti govori kako je riječ o knjizi koja predstavlja dobrodošlo osvježenje kako na žanrovskoj, tako i na široj sceni hrvatske pisane riječi.

Izdavač: Autorska kuća, 2009.
Cijena: 219 kuna