Knjige
12.08.2009 | knjige
Darko Macan - Jadnorog, Matko Vladanović
Prošlo je neko vrijeme otkako smo zadnji put zajedno posjetili Osnovnu školu "Neruševac" - mjesto u kojem ravnateljica pije slanu kavu, a nastavnici nisu ono što se čine. Vrijeme je da se vratimo.
Zadnji put kada smo zavirili među stranice biblioteke "Neruševac" školom su harali strašni dlakovuci i još strašnije osmorke, nekoliko mjeseci kasnije ne čini nam se kako su se stvari bitno promijenile. Ovaj je put neprijatelj nešto drugačije prirode, pomalo neodlučan u izvršavanju zlih čina, pomalo žrtva sudbine i mističnih okolnosti, pomalo toliko nespretan i jadan da ga nikako ne možemo ozbiljno doživiti kao prijetnju. Za razliku od našeg neprijatelja, kojemu jednoga jutra izraste rog na čelu, te e zbog toga pojavljuje na gotovo svakoj stranici knjige, naših junakinja gotovo da i nema. Oni koji su čitali prvu knjigu znaju kako su Kosjenka, Josipa i Atena sve drugo osim običnih curica (a u zemlji Neruševačkoj i najobičnije stvari nekako poprime neobičnu patinu), a skup njihovih osobina predstavlja velike nevolje svima onima koji bi iz ovog ili onog razloga htjeli zavladati svijetom. No, osim nekoliko začudnih sposobnoti (jer kako bi bez njih uopće moglo biti riječi o junakinjama) one su savim obične onovnoškolske učenice, zaokupljene problemima odrastanja i razumijevanja svijeta oko sebe. Pri tome, oni ljubavni problemi nisu nipošto najmanje važni. Tako nekako započinje "Jadnorog", kao ljubavna priča, potraga za odgovorom na iskonsko pitanje – kako pristupiti osobi suprotnog spola i pri tom ne biti osramoćen za vijeke vjekova. Ako vam, dok promišlljate moguće odgovore na ovo pitanje, izrate rog posred čela, naglo ćete postati svjesni kako pred sobom imate novi niz problema koji možda i nije tako lako rješiv kao što izgleda. Ne možete ga iščupati (isto kao što bi vam teško pošlo za rukom iščupati vlastitu ruku), ne možete ga prepiliti, a šetati gradom sa nečim što nalikuje otvorenom prijelomu posred glave ne čini se kao najbolja ideja. Ako pri tome sretnete i misterioznu Djevicu, zaogrnutu u niti crne tkanine, s tetovažom "Throbbing gristlea" na ramenu (dobro, toga nema, ipak je riječ o knjizi za mlađu publiku kojoj ime opskurnih pionira industrial muzike ne bi ništa značilo), za koju se čini kako ispunjava sve vaše želje, vaše je bogomdano pravo da razumu kažete zbogom i pošaljete um na produljeni odmor.
Arci papira koji stoje iza imena Darka Macana, dovoljno mu govore u prilog. Ako ni zbog čega, a onda zbog toga što smo nebrojen broj puta imali prilike promatrati njegovu scenarističku umješnost i sposobnost da iz naoko banalne ideje izvuče ono najbolje moguće. Ipak, hrvatska ga književna kritika iz nekog razloga uporno zaobilazi. Možda zbog toga što se nikada nije hvatao u koštac sa "ozbiljnim temama" niti pisao eseje o stanju europskog duha. Visoki književni establišment, koji kvalitetu mjeri provokativnošću tema, brojem nagrada i prijevodima na svjetske jezike, uporno ostaje tvrdoglav i ne spušta pogled prema autorima koji stvaraju i rade izvan reflektorskog svjetla dežurnih medija i važnih debata. Niti je Macan toliko mlad pisac da bi se zanemarivanje moglo opravdati brojem godina, niti je riječ o kakvom debitantu koji bi u jednom romanu htio sažeti stoljeća humanističke teorije i ponuditi vlastitu, anarhističko-subverzivnu verziju društva, te se ne mogu domisliti niti jednom razlogu zbog kojega se ne bi svrstao, ako ne iznad, a ono bok uz bok hrvatskim pripovjedačima stasalim devedeetih godina dvadesetog stoljeća. Govorim sve ovo kako bih ukazao na potrebu "ozbiljnog" pristupa ovoj dječjoj knjižici, te kako bi bili svjesni kako si ne smijemo dopustiti luksuz da olako odmahnemo rukom smatrajući kako dječja književnost nema što ponuditi. Sudeći po dosadašnjim iskustvima, odrasli će čitatelj, kojega je nekako mimoišla hrvatska fantasy manija, među stranicama neruševačkih dnevnika pronaći samo puku besmislicu. Racionalnom pragmatiku, okrenutom na praktične probleme preživljavanja u tranzicijskoj ekonomiji, osnovnoškolski svijet ispunjen vilama i duhovima može predstavljati jedino opasnost. Te besmislene pripovijetke imaju nezgodnu tendenciju poticanja mašte i odvlačenja podmlatka od uzusa stvarnog života. Zarobljeni unutar pseudo-feudalne strukture, u svijetu čije su vrijednosti dijametralno suprotne od dominantnih vrijednosti "stvarnoga života", mladi čitatelji na opasnom su putu ka indoktrinaciji koja bi, dugoročno gledano, mogla potpuno narušiti nezamjenjivu tehno-civilizaciju.Bez obzira je li ovaj prethodni paragraf karikirana zajebancija ili ne, svjedoci smo sustavnog ridikuliziranja ljubitelja fantasyja i spekulativne fikcije. Filmski stereotipi prvo su što nam pada na pamet pri takvom razmišljanju, a njihov diskurs, htjeli mi to prihvatiti ili ne, jedan je od najjačih oppinionmakera među mladima. Taman kada bi se htjeli uvući u diskusiju i pokazati besmisao takvih tvrdnji, shvaćamo kako nas je "Dlakovuk" navukao na tanak led te kako nam dobar dio te knjige nipošto ne ide u prilog. Primjenimo li ovu vizuru, osnovni je problem "Dlakovuka" prikaz smrti i njenih posljedica. Unutar horor žanra, određeni je broj mrtvih tjelesa prisutan, ako ni zbog čega, a ono kako bi se postigla određena atmosfera. Drugo je pitanje ima li njihova pristunost, budući da smo desetljećima okruženi medijima prepunim ubojstava, intendirani učinak, ili čitavu priču preokreće u parodiju. Problem nastaje u onom trenutku kada smrt prestane biti jedan od instrumenata fabularizacije i postane svojevrsna manira. Kako se nalazimo unutar kulture koja je svoju tradiciju podigla na kultnom poštovanju istrulih tjelesa, možemo pretpostaviti kakav će odjek imati nonšalantno postupanje prema njoj. Kada se isto nađe unutar domene dječje literature, te samim tim bude podložno nekritičkom preuzimanju, pred nama se kristalizira ozbiljan problem. "Dlakovuk" je nevelika knjiga, a ipak u njoj nalazimo povelik broj ubijenih ljudi i blago sadističkih postupaka. Samo po sebi, to i ne bi bio neki problem. Problem nastaje u onom trenutku kada smrt , njene posljedice i uzroke Macan nonšalantno odgurne ad acta te se okrene nekoj drugoj narativnoj liniji. Prostora u kojemu bi likovi bili u stanju racionalno pojmiti ili barem emocionalno iskusiti posljedice svojih činova, jednostavno nema. Glavna se negativka (gorespomenuta Djevica, ako ste u ikojem trenutku sumnjali kako je riječ upravo o njoj) u nekom trenutku promeće u homicidalnog manijaka na egotripu. Njezini postupci nisu motivirani pukim sadističkim porivom, već u sebi sadrže klicu proizašlu iz konstantnog zanemarivanja od strane roditelja.Ova tinejdžerska pobuna, koja je unutar danog okvira primjereno radikalizirana, kolikogod bila aktualna ipak je šablonski odrađena i ne pruža ni približno dovoljno argumenata za sve činove proizašle iz nje. Rješenje problema odvija se na gotovo karikaturalan način i tako potkopava ozbiljnost čitave situacije. Želeći ponuditi hibrid između pustolovne-horor pripovijesti i psihološke drame (koja se ne iscrpljuje samo u Djevičinim postupcima) Macan zakida obje strane. Pustolovnom dijelu ozbiljno smetaju dugački pasusi unutarnjeg monologa, dok psihloški dio jednostavno nije dovoljno razvijen. Zbog svega toga ponukan sam misliti kako je "Dlakovuk" završen u žurbi i debelo prije vremena, a njegova strukturalna hirovitost uvelike kvari dojam koji je ostavila prva knjiga neruševačke biblioteke. Vjerujem kako se djeci neće svidjeti ni to što su glavne junakinje gurnute na marginu te jedva da se i pojavljuju u čitavoj pripovijesti.
Svakoj je od njih pridodana poneka nova karakterna osobina, svaka se od njih nađe u centru mini-intrige koja će biti razriješena u nadolazećim nastavcima (ako ih bude) i svaka od njih zadržava šarm iz prethodne knjige. No, umjesto njihovih avantura, čitatelj se susreće sa spoznajno-egzistencijalnim pitanjima koja se u diskursu dječje literature ne mogu zadovoljavajuće razriješiti.
Sreća je u nesreći to što su dežurni moralisti prezauzeti čitanjem učenih rasprava da bi obraćali pozornost na teme i postupke dječje literature. Izostavljanje Macana iz bilo kakvih javnih rasprava koje nisu povezane sa stripom također ima svoje učinke. Kako se nedavno digla prašina oko Krušvarovih "Zvijeri plišanih", možemo vrlo lako zamisliti što bi se dogodilo kada bi neki, odveć revni kritičar, dohvatio "Dlakovuka" i proveo ga kroz gramatiku moralnog konzervativizma. Nažalost, ostatak pučanstva bio bi primoran stajati sa strane i ne upuštati se u debatu iz veoma jednostavnog razloga – "Dlakovuk" ničim ne opravdava svoju maniru te ona ostaje upravo to – moralno poprilično upitna manira kojoj u dječjoj književnosti jednostavno nije mjesto.
Ipak, zamjerkama unatoč, ostaje činjenica kako je neruševački svijet dovoljno razveden i intrigantan te ima potencijal postati pravim semantičkim mikrokozmosom dječje literature. Ovo može nalikovati ad hoc rečenici kojoj je namjera predstaviti knjigu u pozitivnom svjetlu. Bez obzira mislili tako ili ne krajnji odgovor ostaje na djeci. Hoće li djeca prihvatiti ovaj svijet kao relevantan i legitiman izvor zabave, pitanje je na koje samo ona mogu odgovoriti.
Izdavač: Knjiga u centru, 2008.
Cijena: 59 kuna
